Osim estetskog uživanja u tradicionalnom glazbenom naslijeđu (kao što je razvidno iz ove stare turopoljske i još starije škotske pjesme u glazbenoj podlozi), uglavnom sam uskraćena za osjećaj poštivanja tradicionalnih vrijednosti. Od kada je kod mene sazrio proces svjesnog mišljanja, ja tradicionalne vrijednosti mogu promatrati samo s analitičkog gledišta - srcem ih ne razumijem. I nije bilo slučajno da sam jedan period svog života posvetila tradicijskim znanostima – samo da bih mogla malo bolje razumjeti, znajući da ono što ne razumijem, ne mogu poštivati niti prihvatiti.

Dakle, pretrpane ponoćke, blagdanska okupljanja iza kojih ostaje brdo prljavih tanjura i kronični umor što od jela što od sijela, stan koji mjesec dana poslije smrdi po bakalaru i drugoj spizi prejakih mirisa nikako nisu u mome stilu. Meni je blagdan kuhano vino i fritule na Cvjetnom, smanjivanje kilometarskih udaljenosti između mene i dragih mi ljudi i meterološka mogućnost željenog snijega. Meni je blagdan još jedan dobrodošao povod za darivanje kao i prilika za ispoljavanje one nesvakodnevne estetike koju ostatak godine ne trpi. Uskraćena sam za poštivanje tradicionalnih vrijednosti - ponavljam, ali zato kad se dijelio osjećaj za estetiku, meni je podijeljen uduplo. Ja sam tada bila u prvim redovima. Gladna sklada. Stoga ne čudi da šarene božićne đinđule ne zadovoljavaju moj ukus, pa sam jedva čekala da napravim vlastite ostajući vjerna siromašnom rasponu od monokromatike do bikromatskih rješenja namjesto prštavih blagdanskih boja.

Vjenčići za vrata i stilizirani nazovimo borići koje sam ove godine s radošću i strpljenjem izrađivala za darove svojim dragima izgledaju ovako:

Upravo me danas moja mala nećakinja promatrajući jedan takav vjenčić upitala: a zašto nisi još nešto malo dodala? Kako objasniti djetetu da se blagdanska filozofija može sastojati i od sažimanja, ne uvijek od dodavanja? A ja općenito volim sažimanje, pa kad bih imala božićnu pastoralu ispod bora kojeg nemam, ona bi izgledala upravo ovako:

A kad bih kojim slučajem imala bor, dizajnirala bih ga otprilike ovako:

Ali zato imam firentinske kuglice koje su nakon osam godina nesvrhovitog ležanja u jednoj zdjeli napokon našle svoje mjesto u prostoru i tu ih mislim ostaviti kao ukras preko cijele godine.

A jedna dokumentarna fotografija s atenskih prosvjeda na koju sam nedavno naišla, poslužila mi je u zadnji čas za crno-humornu božićnu čestitku:

Malo mi je nedostajalo da ovdje stavim i fotografiju unutrašnjosti mog frižidera u vrijeme blagdana pa da slika o dosljednosti minimalizmu bude potpuna. No, preostale mrve mog osjećaja za mjeru me upozoravaju da bi taj čin bio neukusan, zato nabrajanje ovdje zaustavljam.

Nisam baš blagdanski uzor, ali i ja neuzorita, u najduljoj noći Saturnove kozmološke drame, netom prije rođenja Mladog Sunca podižem prste sa crnih dirki i protivno navici zamilujem bijele. Držim se zlatne sredine izbjegavanjem krajnjih tonova. Nije li i Beethoven u svojoj Petoj koristio Zlatnu sredinu? (u didaskaliji se lagano nasmijem ovoj maloj igri između riječi i njihova značenja). Zatim snažno zasviram u vedroj diatonskoj ljestvici sastavljenoj samo od lijepih nota i čistih tonova, a sve one povisilice i snizilice, sve one polutonove crnih dirki puštam vremenu koje mi ih kroz godinu neminovno vraća, prisiljavajući me uvijek na nove, samo bijelim dirkama odsvirane - početke.

I tada mi se na trenutak učini da sam - mimo puke blagdanske estetike, kršćanskog folklora i običajne etike - upravo dotakla praiskonski smisao Božića i da taj smisao nema baš nikakve veze s tradicionalnim objašnjenjima.

Upravo takav Božić nam svima želim!

Ana, Edita, Dora, Danijela, Goran, Kristina, Monika, Martin, Frani, Tuna, Tomica,… divna su djeca s posebnim potrebama, učenici zagrebačke osnovne škole «Nad lipom». S njima volonterski radim kad zastanem u Zagrebu između dvije putešestije i to kreativno sudjelovanje u njihovom odgoju možda raduje više mene nego njih.

Proljetos smo zajedničkim snagama malih i velikih ruku instalirali cvjetnu livadu od riječi "flowers" u dvorištu škole, ljetos smo slikali zagrebačke vedute za budući stolni kalendar, a nedavno smo izradili reljef zimskog pejzaža u školskom predvorju. Radim s djecom koja su u mogućnosti likovno komunicirati, ali mnoga djeca ove škole nakon završene osmoljetke neće znati čitati i pisati niti će ikada biti spremna za samostalan život – ta djeca, stupovi su na koje se oslanja naša savjest.

Moj frend Robi urednik izdavačke kuće donirao je za školu slikovnice, moj brat preko svoje Udruge prošle godine je kompjuterizirao školu, jedna banka kupila je božićne ukrase koje djeca izrađuju, moja draga Sandra je aktivirala djelatnike svog Instituta da za božićne poklone kupe stolne kalendare za 2012. s dječjim radovima koje smo stvarali u ljetnoj likovnoj radionici.

Koristim ovo mjesto i priliku da vas pozovem, ako još niste uskočili u posljednji vagon prosinačke mekoće, da napravite plemenitu gestu i kupnjom ovog stolnog kalendara (cijena mu je trideset kuna) pomognete prikupljanju priloga za klimatizaciju škole «Nad lipom». Kalendar se sastoji od reprodukcija dvanaest odabranih dječjih radova koji prikazuju zagrebačke vedute kroz godišnja doba. Smješten je u plastičnu kutijicu (kao ona za CD) od koje se zakretanjem poklopca prema dolje dobiva samostojeći stolni kalendar. Kalendar je moguće naručiti na broj telefona škole: 01/3771 551 , ili na e-mail: os-zagreb@skole.htnet.hr, ili se možete javiti meni (vi koji imate moj broj ili mail).

Ta djeca nas čine potrebnima i mogu samo reći – hvala im na tome. I naravno, hvala vama – budnima.

Danas smo Mladenu Stilinoviću dodijelili nagradu HDLU-a za životno djelo. Mogla je biti i izdašnija - uz zahvalu dodaje Stile. U pravu je, ali u ovim recesijskim godinama dobro je da se uopće nagrade još dijele. Nagrada za najbolju izložbu u 2011.  pripala je Petru Barišiću za Gluho zvono, dok je nagrada mladom umjetniku uručena dvojici slikara Dini Zrnecu i Josipu Tiriću. Više pročitajte OVDJE

U nastavku slijedi tekst o Gluhom zvonu kipara Petra Barišića koji sam napisala kao obrazloženje  nagrade za najbolju izložbu u 2011.

 

U vremenima gluhih zvona

Kinetičko - zvučna instalacija “Gluho zvono” kipara Petra Barišića koja je izvorno mišljena za prostor bivše gotičke crkve franjevačkog samostana Kostanjevica na Krki u Sloveniji, gdje ju je prvi put izložio 2009. godine, u Hrvatskoj je premijerno postavljena u zadarskoj crkvi Sv. Donata u rujnu 2011., a odmah zatim i u Galeriji Bačva u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Barišića je na ovu instalaciju, kako sam kaže, potakao novinski članak o tome kako su talijanski znanstvenici uspjeli iz cigle stare nekoliko stotina godina izvući ljudski govor! Jednu molekulu cigle iz stare bazilike izložili su seriji strujnih udara od nekoliko milijuna volti, a kao posljedica toga iz nje je potekao govor. Trinaestmetarsko klatno od tankih cijevi visokopoliranog inoksa koje je usidreno u središtu izložbenog prostora ritmički se njiše izravno nas asocirajući na zvono. Na zidovima koji okružuju to nijemo njihalo, nalazi se devet velikih metalnih rotirajućih diskova na koje su ovješeni pomični metalni predmeti različitih oblika i profila, a koji pri rotaciji diska proizvode kakofoniju što odjekuje prostorom poput molitve, poput zvučnog zapisa zapamćenog u tijelu zidova još dok su ti prostori imali sakralnu funkciju. Jedinstvo pokreta, zvukova i titrave svjetlosti izložbeni prostor pretvara u diskretni kaleidoskopski tekst, zapisala je u uvodnom eseju kustosica izložbe Leonida Kovač, koji premošćuje granicu između slike i njezina vremena, između zvuka i njegova trajanja, između mirovanja i kretanja, između stanja stvari i njihovih privida.

Fenomen pokreta, ali i zvuka neke su od temeljnih odrednica Barišićeva umjetničkog izričaja te je tako i instalacija “Gluho zvono” ontološki prožeta pokretom i zvukom kao stvaralačkom supstancijom od koje se sastoji struktura ovog djela. Ovaj kipar-skladatelj, kako ga je nazvao Milan Bešlić, “Gluhim zvonom” evocira zvukove zaboravljene prošlosti - zvono koje je u prošlosti pozivalo na buđenje, objed, molitvu, rad i odmor, zvono koje je ispraćalo dragog pokojnika, koje je upozoravalo na opasnost, tjeralo oblake tuče, najavljivalo žalost, ali i slavlje, zvono koje je paradigma, matrica kako da iščitamo potpis vječnoga u vremenitom, zvono koje je simbol vječnosti u intervalima - ovdje je gluho. Prostor između točke A i točke B na čijoj se putanji klatno njiše, prostor je našeg postojanja. Iako živimo u vremenima gluhih zvona, kod njihova zvuka je ostao negdje u nama zapisan kao u opeku talijanske bazilike, a Barišić nam poručuje: oživjeti ga treba!

Završila bih ovaj kratki osvrt pitanjem kojeg nam umjesto zaključka u svom eseju postavlja Boris Gunjević: živimo u vremenima gluhih zvona, ona postoje, zvone, ali mi ih ne čujemo, pa je stoga pravo pitanje tko je zapravo – gluh, mi ili zvona? 

Promatram u ogledalu bolna mjesta oštećene epiderme (kao posljedicu još jednog grubog ateriranja na gradski asfalt) koja vidljivo svjedoče o relativnosti statike i krhkosti mojih gležnjeva.

Ti učestali padovi u studenom posljedica su žurbe kojom želim pretrčati taj mjesec s ciljem negdje u prosinačkoj mekoći. Nebo je neprozirno u studenom, pa jurim pogleda usmjerenog prema gore ne bih li zjenicom usidrila komadić plavetnila kao obećanja nekih boljih dana i spotičem se o zamke raskopanih pločnika koje su postavljene upravo za one koji blude pogleda usmjerenog prema gore. Ljudi se uglavnom prave da ne primjećuju te moje gadne padove - «neprimjećivati» je postala stvar konvencionalne uljudbe, ili još više – strategija preživljavanja. It's sooo wrong, ja to znam, a ipak «neprimjećivanje» i sama često koristim u slične svrhe. Nebo u studenom ignorira moju želju za plavetnilom, pa ja uvrijeđena, pokušavam škrtošću riječi ignorirati studeni. Prešućujem ga. Ali sve prešućeno iliti neprimjećeno, kao za vraga, sklono je hipertrofiji te nekontrolirano buja i potiskuje sve oko sebe dok ne potisne i sam život pred duhovima neizrečenih riječi. Pa ih moram izreći. Napisati bilo što. Da li time kršim samonametnuti zakon šutnje, ako pišem? Ako izbjegavam baroknu bujnost izraza i ako šutnju pišem krnjim rečenicama, rečenicama u koroti, s prigušenim defetizmom, da li se to računa kao olakotna okolnost?

Studeni mi je nekom čudnom svirepom igrom ostavio u amanet studen sastavljenu od prešućenih sjena nekoliko tragičnih smrti, jednog fatalnog susreta, nebrojeno puno ožiljaka od padova i kroničnu insomniju. Želim preletjeti taj mjesec natječući se sa svojim sjenama u brzom zaboravu, kao zaboravljajući da ja ne zaboravljam brzo, kao zaboravljajući da sam zapravo - imuna na zaborav. Ponavljam se u vječnom prezentu. Svoje istine uvijek iznova pišem, a onda ih na istim stranicama uvijek iznova prešućujem. Nečija nevidljiva ruka stavila me na repeat, ali sam se nakon en-tog ponavljanja izlizala na nekim predvidljivim mjestima pa se sada pišem u fragmentima. Ni meni razumljivim.

Sve u svemu, predisala bih ovaj mjesec bez traga, šutke i neprimjetno, samo da je nebo barem malo prisutno. Da nije tako obojeno - nedostajanjem.

Link na izgubljeno

  Link na izgubljeno i dobiveno

Link na prešućeno

Muzej Quai Branly, Pariz - eksterijer

Nepoznatim gradovima prilazim najčešće u singularu – koncentracija je tako bolja i ne moram raditi kompromise prema željama suputnika. Nepoznatim gradovima približujem se na pomalo uvrnut način – in umbra mortis, obilazeći ponajprije njihova groblja jer groblja su mjesta puna nezamjenjivih ljudi. Tek potom gravitiram mjestima živih – trgovima, tržnicama, parkovima i restoranima. A groblja umjetnosti, muzeje ostavljam za kraj, onda kad usvojim srčani ritam grada, kad ga razumijem dovoljno da bih mogla razumjeti njegovo nasljeđe. S muzejima sam na oprezu. Eksploatiram ih selektivno i rafinirano. Nisam ja za taj suludi turistički stampedo koji ima jedini cilj da vidi što više muzeja u što manje dana. Promatrati umjetničko djelo isto je kao isprobavati skupocjen miris – ni najfiniji nos ne može s jednakom kvalitetom razlikovati više od pet različitih. Tako je i s umjetničkim djelima. To histerično natrpavanje kulturnim informacijama doživljavam kao vulgarnost, jer time nećemo biti ništa pametniji i ništa kulturniji, tako se samo gubi esencija viđenog i sve se pretvara u bezukusnu kašu koju naše nepce zaboravi čim izađemo iz muzeja.

Osim, razumljivo, samih djela, meni puno stvari podjednako igra u ispunjavanju kriterija dobrog muzejsko-galerijskog postava. Bitna mi je atmosfera, jako (od boje zidova, okvira do osvjetljenja pa i mirisa prostora), bitan mi je međuodnos izložaka i napetost priče kroz koju me izložba treba neprimjetno voditi, bitna mi je jasnost koncepta kao i krajnja poruka koja se želi prenijeti posjetitelju (u tom smislu svaka izložba treba educirati). Začas me isprovociraju banalni izložbeni koncepti koji idu na prvi dojam, koji su strukturirani po vizualnim analogijama (to je najlakše), jer oni ukidaju svaku iole sofisticiraniju potrebu za višeslojnom ugodom otkrivanja, prostački nam se namećući banalnošću, kao što vrijeđaju i našu sposobnost čitanja karaktera djela ispod razine njegove puke vizualne prezentacije. Ukratko, ja volim inteligentne izložbe mišljene za inteligentne ljude, izložbe s nekonvencionalnim pristupom. A da bih došla do takvih izložbi, u stanju sam odgledati puno toga i konvencionalnog i prividno nekonvencionalnog pa i negledljivog.

Muzej Metropolitan, New York - egipatski odjel

Nadalje, volim friendly muzeje intimističkog karaktera. Pri tome, veličina nije bitna (to vrijedi samo u slučaju muzeja) jer meni je i njujorški Metropolitan museum intiman muzej, nešto kao dnevni boravak velikih civilizacija u kojem možeš prileći uz rimski sarkofag, ili na obližnju sofu – svejedno je, nitko od toga neće raditi problem, možeš i zaspati ako želiš – dobit ćeš besplatno buđenje u sedam kad zatvaraju muzej, možeš risati, pisati, fotografirati, snimati, piti i jesti, ispovijedati se sfingama do mile volje i ni jednog trenutka se nećeš osjećati nedobrodošao, čak je i ulaz besplatan.

Muzeji suvremene umjetnosti ponajviše njeguju trend friendly muzeja (jedino naš zagrebački MSU još nije shvatio tu osnovnu tendenciju u suvremenoj muzejskoj praksi) i  trude se pokriti gotovo sve aspekte kulturnih, pa i gastronomskih potreba svojih posjetitelja. Njujorški Musem of Modern art mi je u pogledu ispunjavanja friendly kriterija, najdraži muzej jer on je bio moj dnevni boravak, blagovaonica, radna soba i mjesto za večernji izlazak. Mislim da bi svi muzeji trebali težiti tome cilju.

MoMa, New York - vrt skulptura

A od pariških muzeja (bar one nekolicine koju sam posjetila) izdvojila bih Musée du quai Branly iz više razloga: zbog izuzetno zanimljive arhitekture; zbog očaravajućeg i neobičnog parkovnog uređenja muzejskog okoliša i prednje fasade koji nas svojom ukroćenom divljinom na neki način uvodi u sam postav muzeja posvećenog primitivnim kulturama; zbog interdisciplinarnog pristupa; te zbog jasnog izlagačkog koncepta.

Muzej Quai Branly, Pariz - interijer

Unutrašnji prostor ovog pariškog muzeja - s prevladavajućim toplim nijansama terakote i okera, u kojem prigušena svjetla potenciraju mističnost i kontemplativnost, bude u nama gotovo religiozno poštovanje, ali i daju osjećaj intime - prirodno teče nastavljajući se jednom drevnom kulturom na drugu, bez potrebe da ih vizualno odvaja pregradama, drugom bojom ili zasebnim prostorijama. Naprotiv, taj prostor ih fizički i konceptualno povezuje te kao da na taj način opravdava filozofsku ideju po kojoj je sve nastalo iz istog prapočela, po kojoj je sve - jedno. Iz njegova pristupa izložbenom postavu  čitljiv je stav muzeja i zrela svijest o onome što izlaže kao i sugestija koju nam simbolima prenosi. To je ono što, po meni, razlikuje muzej s karakterom od običnog muzeja – puke izložbene vitrine, koji po sistemu nabrajanja kronološkim nizom ili nejasnom i do kraja nedomišljenom koncepcijom izlaže svoj postav. Jedna ljubav, jedna svijest, jedan svijet – s tom spoznajom se izlazi iz muzeja Quai Branly. Velika je to spoznaja koja nas dodatno obogaćuje. To je muzej con sapore, rekli bi Talijani, muzej koji kao fina hrana ostavlja fantastičan i dotad nekušan okus u ustima kojeg želimo zadržati dugo, što duže, ne kvareći ga nekim drugim okusima. Nakon tog muzeja, naprosto ne možemo odjuriti ravno u drugi. Bilo bi to svetogrđe koje bi poništilo čaroliju viđenoga. Za to moraš biti ludo površna osoba.

Muzej Quai Branly, Pariz - zeleno pročelje

Dakle, Louvre nisam posjetila… kao ni Versailles… kao ni Moulin Rouge… kao ni Eiffelov toranj… kao ni Slavoluk pobjede (ovo dvoje sam vidjela tek izdaleka, usputno). Ali sam zato svake večeri strasno plesala salsu na Seini, slušala koncerte na tradicionalnim bretanjskim glazbalima i učila korake gavotta, uživala u francuskoj gastronomiji na ad hoc druženjima i - tek zbog ravnoteže između tjelesnosti i duhovnosti - povremeno filozofirala (khm!) o smislu života i umjetnosti s kolegama.

Prvi mjesec boravka ovdje prolazi, a ja i dalje, prednost pred muzejima dajem čitanju francuskih egzistencijalista pod jesenjim suncem Luxemburškog parka i razgovoru sa simpatičnim Francuzima s kojima, u konglomeratu njihovog lošeg engleskog i mojeg lošeg francuskog (uz puno gestikuliranja i jednako tako puno smijeha), nekako uspijevam prokrčiti komunikacijske kanale, rušeći jedan za drugim stereotipe o poslovičnoj francuskoj neljubaznosti.

Nakratko ću do Zagreba, a kad se vratim, tko zna, možda odem usporediti moj osmijeh sa slavnim osmijehom Mona Lise. Iako, uvjerena sam da je moj osmijeh ljepši.

Fali mu samo Leonardo… da ga ovjekovječi ;)

Pariz, rujan 2011.

Moj kompjuter je stigao

*** 

Prvić, Šepurine. Najlipše misto na svitu. Samo ljepota koja ima svijest o samoj sebi može prkositi pokušajima civilizacije  da joj izmijeni odraz u ime napretka i blagostanja. Biciklom obilazim otok. Ljudi me znatiželjno prate pogledom nenavikli na strana lica - jer biti fureštkinja ili Marsijanka, za stanovnike Šepurina je jedno te isto.

S komadićem sira u ruksaku i termosicom vruće kave, sretna i začudo, nimalo zasramljena zbog sreće (ne znam kada se to dogodilo – da sam se počela sramiti sreće smatrajući je emocijom nižeg razreda – so wrong!) rumena i počešljana burom zaustavljam se na kamenom pragu doma moga poznanika i vrsna glazbenika. On nije tu. On je na drugom kontinentu. Razmišljam što bi dao da je ovog trenutka na mom mjestu, zamišljam kako njegova misao dvanaest tisuća kilometara dalje upravo sada obilazi taj dom, taj otok, te ljude. A ja, povlaštena – stojim tu, pogledom obljubljujem mjesta nečije čežnje kao svoja, mirišem ih i dodirujem, voajerski uživajući u tom nečujnom, intimnom prodoru. Možda to nije pristojno, ali uopće me ne peče savjest jer ja poznajem takve nemoguće udaljenosti na kojima i čežnji ponestaje daha, pa se na pola puta do receptora poražena vraća transmiteru. Mene je vlastita čežnja iskupila – pomislim, svjesna milosti koja me je obavila ovim božanskim mjestom u ovom božanski vedrom danu… Sretna. I začudo - nimalo zasramljena zbog toga.

Prvić, Šepurine

Krapanj. Kao smrtonosna tumorna izbočina izrasla na razderotinama prošlosti leži u pitomosti šibenskog arhipelaga. Genetski kod mu je narušen opipljivim zločudnim mutacijama. Napušten, pregrađivan, dograđivan, neplaniran, ruševan, pust, slučajan, bezidejan. U boji sivog morta, u vječnom očekivanju kamenog naličja nedovršenih fasada, toliko tužan i promašen postao je ogledalo nelijepih ljudi. Jer lijepi ljudi, dovršeni ljudi, smireni i sretni ljudi, samo takvi ljudi mogu stvoriti lijepe, dovršene, smirene i sretne prostore. Krapanj (kao i mnoga naša mala i vela mista) samo je odraz kaosa u glavama njegovih stanovnika, opće neobrazovanosti i nesklonosti i najmanjem naporu da bi se život učinio ljepšim. Jer ljepota jest pregnuće, konstruktivan napor, ona zahtijeva  mobilizaciju svih naših unutrašnjih struktura, ljepota je kompleksna i uvijek kažem da je ona posljedica dobrote, a ružnoća – ona je odsustvo svega toga… Ona je tako jednostavna. I tako smrtonosna. Odlazim s otoka sa fizičkim osjećajem mučnine i teškom migrenom, potresena kao da sam se suočila s rezignirajućim pogledom bolesnika kojem nema spasa i nekako postiđena što sam i nakratko bila bespomoćni svjedok njegova umiranja.

A mogao je biti sasvim lijep otok.

Krapanj

Krapanj 

Tribunj. Drugo najlipše misto na svitu. Stara jezgra, s pažnjom obnavljana, smještena je na malenom otočiću povezanim mostom s novim dijelom naselja. Na otočiću imam svoje mjesto za jutarnju kavu i listanje dnevnog tiska, mjesto za meditaciju. Konobar me ne gnjavi. I on uglavnom meditira dobar dio dana jer tamo nema turista osim pokojeg jedriličara. Meni je jedan od kriterija ljepote mediteranskih mjesta, njihova nenapučenost ljudima, a takav je Tribunj. To mjesto, kao i obnovljena stara jezgra Betine na obližnjem Murteru svijetli su primjeri  mudrog suživota suvremenosti i tradicije.

To su sretna mjesta sretnih ljudi.

Tribunj

Zlarin. Oprostite, možete mi reći gdje ovdje mogu popiti kavu? –  zaustavim u šetnji stariju Zlarinku. A sve ti je zatvoreno, nedilja je, ali možeš kod mene na kavu 'ćerce. I povede me šoto braco u pravcu svoje kuće. Provele smo više od sata pod smokvom na dvoru i kafenisale k'o dvije prije. Na odlasku mi se činilo kako cijeli otok miriše na njenu kavu. I taj miris traje i dalje. Kasnije sam se sjetila da nisam ni pitala kako se zove ta moja bezimena Zlarinka.

Iako, nisu imena, ona po kojima pamtimo ljude.

Zlarin

Trečić. Ne radi se o izmaštanom otoku iz Baretićevog Osmog povjerenika. To je stvarno mjesto, a zove se Trečić jer je sto svjetlosnih godina udaljen od svih Prvića i svih Drugića. U odnosu na Trečić  sva mjesta su purgatoriji. Trečić je najprostranije mjesto za koje znam, ne veće od zjenice Njegova oka.

E, tamo živim. Samo ja znam put do njega. Samo ja ga naseljavam.